Deca čije su poteškoće svrstane u pervazivnu razvojnu patologiju, odnosno autistički spektar, opterećena su problematikom oštećenja obrasca komunikacije i socijalne interakcije i jednim suženim repertoarom ponavljajućih aktivnosti i interesovanja koje često nazivamo stereotipijama. Opterećenje ličnosti samom kliničkom slikom autizma može biti različitog intenziteta i nije zavisno od intelektualnih sposobnosti. To nam govori da osoba koja je npr. visokih intelektualnih sposobnosti može da bude izrazito opterećena autističkom simptomatologijom, kao i mogućnost da osoba duboko deficitarnih intelektualnih sposobnosti može da prožima lakša klinička slika autizma.
Pošto se posumnja na atipičan razvoj deteta, a to se najčešće događa između 13 i 20 meseca života kada se neizostavno dogodi uočljiv preokret u kojem dete zastane sa daljim razvojem i obrnuto proporcionalno otpočne da razgrađuje sve stečene kognitvne funkcije.
Dete sve manje govori i komunircia da bi na samom kraju razgradnje dotaklo mutističnu fazu, fazu bez ijednog oblika komunikacije, napušta se gestikulacija, odazivanje na ime, zajedničko deljenje utisaka i pažnje, stereotipije uzimaju maha, ponašajna samost dolazi do izražaja. Hipersenzibilnost dominira, krici i negodovanja, netrpeljivost i razdražljivost, probirljivost hrane i odevnih stvari, dnevne rutine postaju svakodnevna preokupacija.
Roditelji često prolaze kroz razne i veoma teške faze prihvatanja i negodovanja stvarnosti i na tom putu retko susreću pravu pomoć i razumevanje. Odmah započinju rehabilitacione terapije za svoje dete ukoliko već nisu to učinili do tada. Lutaju u neznanju osećajući se bespomoćno u smislu pružanja pomoći svom detetu. Neretko veruju čudu. Jedna stvar im nikako nije jasna a pročitali su je više puta „kako je moguće da pišu o tome da deca sa autizmom nemaju emocije“?
Roditeljima ta priča nije jasna, njihovo dete ih grli i ljubi, žele njihovu blizinu, plaču u njihovom odsustvu. Oni prosto osećaju njihove emocije i ljute se tom površnom opisu nestručnih ljudi. Oni poznaju svet u kojem njihovo čedo živi i razumeju njihova stremljenja.
U zavisnosti od opterećenja autističkom kliničkom slikom i intelektualnim sposobnostima zavisi kako će se dalji razvoj odvijati. Pojedini će da nauče da govore, prepričavaju priče, pevaju i igraju. Esencija svakog logopedskog tretmana treba da bude na težištu komunikacije i pragmatike kao deficitarnim obeležjima autističkog spektra. Komunikacija je širok pojam i odvija se u etapama. Poznavanje etapa čine moguće repere komunikacionog razvoja deteta. Cilj svakog logopedskog rehabilitacionog tretmana jeste dostizanje maksimalne etape na komunikacionoj lestvici te se savetuje da se prati grafikonski i upoređuje sa drugim psihomotornim i socijalnim miljokazima.
Nataša Labović, Spec. logopedije