Metabolička kontrola dijabetesa predstavlja regulaciju nivoa šećera u krvi i veoma je važna, jer smanjuje rizik od hroničnih komplikacija koje nastaju kao posledica ove hronične bolesti.
Metabolička regulacija dijabetesa odvija se putem glikoregulacije (redovnim davanjem injekcija insulina u prepisanoj dozi), a kontrola ove regulacije od strane pacijenta sprovodi se svakodnevnim merenjem glikemije i vođenjem Dnevnika samokontrole.
Kroz svakodnevnu kliničku praksu, uočeno je da se deca i adolescenti oboleli od DMT1 (uzrasta od 10 do 18 godina), mogu grubo podeliti na dve grupe po pitanju odnosa prema bolesti:
1/ U prvoj grupi su oboleli koji prihvataju svoju bolest i na adekvatan način se odnose prema osećanju gubitka slobode, kao i mnogobrojnim ograničenjima i zabranama.
2/ S druge strane, drugu grupu čine osobe koje se teže suočavaju sa oboljenjem i koje imaju problema sa odgovornošću i samokontrolom.
Cilj je bio utvrditi koji su to mogući psihološki uzroci koji dovode do pripadnosti prethodno navedenim grupama, kao i u odnosu na njih dati smernice za budući psihoterapijski, savetodavni i medicinski rad.
U okviru kvalitativnog pristupa korišćena je konverzaciona tehnika, koja obuhvata preispitivanje različitih stilova roditeljskog vaspitanja.
Analizirane su poruke koje su deca i adolescenti dobijali od roditelja u vezi sa zabranama i ograničenjima (šta se sme i sta se ne sme), kao i poruke u vezi sa preuzimanjem odgovornosti i osamostaljivanjem.
Obavljeni su razgovori sa 32 pacijenta: 12 je pripadalo prvoj, a 20 drugoj grupi.
- 1/ U okviru prve grupe postoji dominantan roditeljski stil vaspitanja sa jasno postavljenim granicama i pre nastanka bolesti (konkretna ograničenja). Pored toga podstican je proces osamostaljivanja.
- 2/ S druge strane, kod pripadnika druge grupe su prisutna dva stila:
- A Jedan (kod 7 ispitanika) podrazumeva negovanje osećanja slobode, ali i povlađivanje i preterano zaštitnički odnos prema detetu.
- B Drugi (kod 13 ispitanika) je podrazumevao pristup, u okviru koga deci nije najjasnije šta je dozvoljeno, a šta nije (nejasne granice i poruke u vezi sa slobodom i samostalnošću)
- U okviru celokupne druge grupe, bolest je doživljavana kao ograničenje, koje pobija prethodno usvojeni životni stil na osnovu poruka roditelja („Ranije je sve bilo dozvoljeno, a sada su se roditelji preko noći promenili“ Anja, 13 godina).
Opšti zaključak je, da bi kod pripadnika druge grupe bilo poželjno preporučiti individualni ili porodični psihoterapijski i savetodavni rad, kako bi se osvetlili mogući uzroci njihovih tegoba i dale smernice za promenu.
Ono što je registrovano kao ključna stvar za adekvatno praćenje bolesti i ponašanje usmereno ka zdravlju jeste povećana uključenost roditelja u tretman dijabetesa nakon prolaska programa edukacije. Edukacija roditelja predstavlja temelj tretmana deteta sa dijabetesom, pri čemu daje najbolje efekte ukoliko je integrisana i intenzivna.
Tokom edukacije treba insistirati na otvorenoj komunikaciji unutar porodice i tehnikama koje podrazumevaju zamenu uloga, dijalog, pregovaranje. Deo neuspeha u davanju jasnih odgovora o uticaju porodice na adolescente sa dijabetesom rezultirao je u pomeranju interesovanja, sa proučavanja porodičnog okruženja, na socijalni kontekst u kojem adolescenti žive.
Kada je u pitanju socijalni život, adolescenti na prvo mesto po značaju stavljaju svoj socijalni život, tj. prihvaćenost od strane vršnjaka, dok podršku od strane roditelja i zadovoljstvo školskim uspehom doživljavaju kao manje važne.
Kao generalni zaključak našeg (kao i drugih) istraživanja može se reći da je podrška vršnjaka važna kao emocionalni rezervoar i donosilac osećanja pripadnosti vršnjačkoj grupi, ali da je za dobru metaboličku kontrolu dijabetesa najvažnija podrška od strane porodice. Isto tako, nesumnjivo je da je u tretmanu dijabetesa edukacija pacijenta i njegove porodice (a, po mogućnosti i vršnjačke sredine) izuzetno važan uslov obezbeđivanja dobre metaboličke kontrole. Mogli bismo čak reći da je dobra edukacija preduslov adekvatne socijalne podrške koja će pacijenta usmeravati ka odgovornom i zrelom ponašanju, usmerenom ka unapređenju zdravlja.
dr Vladislav Bojić, pedijatar endokrinolog Univerzitetske dečije klinike u Tiršovoj