„Ne brini, progovoriće“ je najčešći odgovor najbližih i okoline. Zatim se obično navode primeri osoba koje poznajemo a koje su „progovorile“ posle treće godine života. Provuče se informacija i da je Ajnštajn progovorio sa 4 godine a svi znamo do čega je posle dogurao. Hajde da jednom za svagda razrešimo ovu dilemu i zapamtimo važne podatke.
Činjenica je da smo svi svesni da neprogovaranje kod trogodišnjeg deteta jeste problem koji se ne sme ignorisati ma koliko nam bližnji davali iskustvenih primera.
Za početak je najbitnije da napravimo razliku između dve kategorije dece koje nisu progovorile do svog trećeg rođendana. U prvu kategoriju spadaju deca za koju tvrdimo da uprkos svojoj nemoći da produkuju govor vidimo da nas sve što im govorimo razumeju. Razumeju kada im kažemo da nam donesu svoje cipele ili jaknu, da odlože određeni artikal u đubre, reaguju kada ih pitamo da li žele da idu napolje, većinom se odazivaju kada ih zovemo, žele sa nama da podele neko svoje iskustvo, da nam pokažu šta može da uradi neka igračka, pokazuju nam kažiprostom ka željenom predmetu, koriste se gestom i vokalizacijom da bi nam nešto saopštili, vole da se druže sa drugom decom, često su isfrustrirani zbog svoje govorne nemoći te se ljute, besne i sl.
Majke ove dece su po pravilu stekle intuitivnu veštinu da prepoznaju detetove reakcije koje ispoljava kada je gladno, žedno, kada im se piški, spava, itd. Ovo prepoznavanje detetovih potreba od strane majke ide toliko daleko da su mnoge majke u stanju da diferenciraju potrebu da li se detetu o ovom momentu pije voda ili sok.
Simbioza koju dete gradi kroz svoj neverbalni dijalog sa majkom postaje imperativ njihovog zajedništva u kojem odsustvo jednog bića iz utkane diade dovodi do opšte pometnje. To je već prilika u kojoj majka znatno otežava svom detetu da rečima iskaže svoje želje i misli jer ona zapravo „misli“ i „govori“ umesto njega. Ono zaista „nema ozbiljnih primedbi“ jer njegove potrebe bivaju zadovoljene posredstvom svoje osećajne majke.
Činjenica je da sva deca koja razumeju govor a pritom nisu opterećeni drugom ozbiljnom dijagnozom (oštećenje sluha, autizam, cerebralna paraliza, mentalna retardacija i sl.) progovore kad tad i u izvesnom periodu odrastanja se neprimetno stope sa opštim razvojnim karakteristikama svojih vršnjaka. Uz savete i tretmane logopeda napredak će biti brži a stapanje sa razvojnim odlikama vršnjaka izvesniji.
No i bez stručne potpore dete će govoriti, s tim što će period do sustizanja generacijskog razvojnog stapanja trajati duže i biti obojen raznim drugim poteškoćama kao nuspojava zakasnelog govorno-jezičkog razvoja.
Druga kategorija dece koja u trećoj godini još nije progovorila odnosi se na decu koja pored toga što ne govore oni ni ne razumeju govor. Ponekad je to razumevanje govora svedeno na jednostavne realacije poput „dođi, idemo, daj ruku, NE!“ i sl. Roditelji dece koji uviđaju da dete pored toga što ne govori takođe i ne razume šta mu se govori ne bi smeli ozbiljno da uvažavaju savete bližnjih s početka ove priče. Dete sa datim karakteristikama je ozbiljan kandidat za logopedski tretman i uporedo praćenje od strane psihologa i psihijatra. Dalji razvoj deteta kroz naredne dve godine daće jasnu dijagnostičku sliku i uvid u osnovni problem zakasnelog i/ili usporenog govorno-jezičkog razvoja.
Dobar deo dece iz ove kategorije je opisan kroz kliničku sliku razvojnog poremećaja govora i jezika i dijagnozu „Razvojna disfazija“ mešovitog ili receptivnog tipa. Naučnici se većim delom slažu da je kod ovog tipa disfazije po sredi zakasneo razvoj centara u mozgu koji su odgovorni za razumevanje i produkciju govora a koji je genetski opterećen. Stručni tretmani su usmereni ka stimulaciji sazrevanja moždanih puteva koje se očitava uspostavljanjem razumevanja deteta za relacije i pojmove, shvatanjem naloga i zahteva, uspostavljanje kontakta očima i deljenjem interesovanja za predmete i aktivnosti. Na taj način se razvija „unutrašnji govor“ kao neophodan zamajac za pojavu spoljašnjeg, ekspresivnog govora.
Oba primera koja su data zahtevaju efikasnu reakciju roditelja, negubljenje vremena, potraživanje pomoći od strane stručnjaka i intenzivno praćenje razvoja deteta.
Nataša Labović
Spec.logopedije
Predsednik Udruženja logopeda Srbije