VESLAČKI SPORT U SRBIJI
DOBRO ČUVANA SPORTSKA TAJNA
Ukoliko ste u dilemi kojim sportom bi Vaše dete trebalo da se bavi možda bi valjalo da razmislite o veslanju. Ono na našim prostorima postoji već više od sto godina ali se o njemu ne zna mnogo. Takva situacija stvara sliku da veslanje kod nas nije razvijeno. Što je daleko od istine, budući da Veslački savez Srbije broji 20 klubova od Pirota do Subotice, a naši mladi veslači i veslačice osvajaju medalje na prestižnim međunarodnim takmičenjima.
O veslanju i dobrobiti ovog sporta za psiho-fizički razvoj dece i mladih razgovarali smo sa Dušanom Kovačevićem, predsednikom Izvršnog odbora Veslačkog saveza Srbije.
Zašto je veslanje za Vas „dobro čuvana tajna“?
Veslanje je tajna zbog svega što jeste, svog karaktera, posebnosti i značaja za razvoj veslača, o čemu se u široj javnosti, na žalost, skoro ništa ne zna. Ili bar ne u dovoljnoj meri. Da bi se dete bavilo veslanjem mora da ima najmanje deset – jedanaest godina. Mora da bude sposobno da samo iznese vesla na splav, zajedno sa drugima da iznese čamac na vodu i da ga nakon treninga vrati u hangar. Znanje plivanja se podrazumeva, ali isto tako i mentalna snaga da se slušaju komande, da se prihvati zajedništvo i tim kao važniji od pojedinca. Veslači početnici, baš kao i šampioni, moraju da budu disciplinovani, da prate pravila kretanja na vodi kako bi se bezbedno vratili na kopno nakon treninga.
Zvuči prilično zahtevno
Upravo tako. Veslanje je sveobuhvatan sport, treninzi su izuzetno naporni, u svim aspektima, fizičkom, mentalnom, psihološkom a onda i socijalnom. Po indeksu srčanog opterećenja veslački sport jedan je od najtežih. Kada se uporedi sa većinom ostalih sportova, veslanje koristi možda i najveći broj grupa mišića. Zahteva izdržljivost i snagu, podrazumeva zrelost i ozbiljnost. Treninzi se održavaju tokom čitave godine, na otvorenom, na vodi, u rano jutro vrlo često. To je sport snage, izdržljivosti i izuzetne snage volje.
Kada imate dva veslača koji sede u dvojcu i treniraju danima, nedeljama i godinama po par sati na manje od jednog kvadratnog metra prostora, pokušavajući da ostvare savršen balans, harmoniju pokreta, sa punom svešću da greška jednog automatski utiče na rezultat drugog i obojice zajedno, a sve to gledajući jedan drugom u leđa i veslajući unazad – dakle bez pogleda na stazu, onda možete da zamislite koji nivo tolerancije, smirenosti, pshičke jačine i timskog rada je neophodan za postizanje rezultata.
Koliko veslački sport može da obezbedi vrhunskom veslaču materijalnu dobit?
Ne može uopšte. Veslanje nije finansijski isplativ sport. Nigde u svetu se veslači i veslačice, pa ni svetski šampioni, ne obogate niti žive od veslanja. Veslači su svesni da nikada neće prodati sebe za milione a da moraju, da bi bili vrhunski u sportu, da rade duplo više nego ostali. E upravo zbog toga nećete sresti veslača koji nije fakultetski obrazovan. Mladi ljudi koji uđu u svet veslanja znaju da im ono nije „rešenje problema“ i da im neće napuniti džepove. Zato oni „grizu“ i u školi i na fakultetu, stvarajući sebi budućnost u čemu im sve ono što čini veslanje mnogo pomaže.
Šta je onda razlog da današnji roditelji koji prilično „mekano“ u nekim aspektima odgajaju decu, dovedu decu na veslanje?
To što veslanje nije fabrika para već fabrika ljudi. Veslački sport vas izgrađuje kao kompletnu ličnost. Uči vrednostima koje su počele da se napuštaju: istrajnost, upornost, naporan rad i posvećenost, svest da je kolektiv (tim) važniji od pojedinca a da je pojedinac dragocen član tima. Kroz veslanje mladi se uče da istraju, da podnose napore (težinu čamca na svojim ramenima, loše vreme na reci na kojoj ipak moraju da treniraju, rano ustajanje i samostalni dolazak u klub), da uvažavaju druge, da uvek imaju svest da od njih lično zavisi rezultat svih drugih, da bespogovorno slušaju komande u cilju svoje bezbednosti, da znaju da izbegnu opasnost, da cene i čuvaju opremu koju koriste.
Čini se da je veslanje više od sporta?
Mi koji smo u njemu zovemo veslanje fabrikom najboljih ljudi koje možemo da dobijemo jer se u kroz veslanje deca i mladi razvijaju i odgajaju na principima discipline, dugotrajnih napora, ličnog razvoja a zajedničkog rada na istom cilju u kulturi tolerancije. Kada vidite da naša deca ustaju u 5 ujutru (veslanje osmeraca održava se jako rano ovde na Savi) to se čini nestvarno. Oni po mraku dolaze jer u 6 počinje trening. Roditelji te dece zapravo ustaju posle njih. Uviđaju da ne moraju da ih vuku iz kreveta, da mole, da im otimaju telefone. E takvo dete od 13 ili 15 godina, u piku puberteta počinje, upravo kroz veslanje, da razvija samodisciplinu koja je osnov za svaki uspeh u životu. Tako na kraju, i pored činjenice da nisu zaradili pare, ti mladi ljudi stiču nešto daleko dragocenije: izgrađen karakter, samodisciplinu i radnu etiku. I visoko obrazovanje jer od veslanja nema novčane dobiti. Činjenica da se u Rusiji veslanje zove „akademičeskaja greblja“ dovoljno govori kako se veslanje tretira kao sport. To je akademski sport, dakle vezan je za visoko obrazovanje.
Posebni benefiti
Poseban benefit koji donosi našoj deci je prolaz do najprestižnijih univerziteteta, u SAD, Britaniji i drugim najrazvijenijim zemljama Evrope. Imamo naše veslače danas na Harvardu, Jelu, širom SAD. A ono što je posebna dragocenost je što će ih nakon školovanja, ako odluče da ostanu negde po svetu, skoro u svakoj ozbiljnoj kompaniji na ključnim mestima dočekati nekadašnji veslači – a danas najeminentniji poslovni ljudi u međunarodnom biznisu.
Oko 60% izvršnih direktora američkih kompanija bavili su se tokom svojih studija veslanjem. Ovi ljudi su kroz veslanje naučili da posvećen rad i kontinuiran napor jesu vrednosti koje daju prave rezultate. U poslu i u životu. Oni su shvatili kroz veslanje koliko je važan timski rad i koliko bez pravih saradnika ne možete ništa da uradite u životu. Jer, koliko god je pojedinac dobar, on u osmercu sam ne može da uradi ništa. Mora da bude sposoban da motiviše i selektuje one ljude koji bi za tim dali sve od sebe.
To je prava zarada od veslanja. A ona je neprocenjiva. Jer vam oblikuje karakter a kroz njega i čitav život.
Kako decu privoleti na sve ovo?
Ono što znam kroz moj rad sa kolegama u Veslačkom klubu Crvena zvezda kroz čiju je školicu veslanja prošlo više stotina mladih – dete koje se upozna sa čarima ovog sporta ostaje u njemu, ne napušta ga. Ili iako ga napusti nekada kasnije mu se vrati. Svi naši veslački klubovi, u Beogradu i širom Srbije, organnizuju škole veslanja u kojima rade posvećeni i ozbiljni treneri. Svi oni sa decom lako uspostavljaju kontakt i komuikaciju. Deca lako prihvataju pravila veslačkog sporta jer ih razumeju. To nisu pravila zarad pravila već imaju jasnu logiku i svrhu. Deca to daleko bolje razmeju od roditelja. Svesna su svega i shvataju neophodnost rada u zajednici, neophodnost poštovanja pravila i ličnog razvoja. Dete u tom uzrastu od 10, 12 ili 13 godina kada je u najvećem bujanju puberteta – želi pravila, granice. Jer granice daju osećaj sigurnosti, pripadanja i kolektiva. A toga danas imamo sve manje.
Autor fotografija: Branko Pelinović